hrana, a polivka na kraju, da podstakne varenje. A
polivka je bila posebna priča: u njoj je, osim mesa,
ovoga puta živinskog, bilo i povrća koje je Dara
uzgajala u vrtu iza letnjikovca, koji je ona zvala zadnji,
jer je prednji vrt imao zadatak da ulepša i ukrasi
lenjikovac: u njemu je, osim cveća, bilo i drveća i
žbunja čudnih oblika; sama Dara ga je oblikovala i
terala da raste onako kako ona želi.
"Je l' valja polivka, srećo?", upita Dara Zorastu koja
je jela u zanosu, ne prestajući da guta komadiće
piletine, guščetine, pačetine, mrkve, celera i drugih
sastojaka.
"Malo je ljuto", primeti Zorasta.
"Ali, malo", reče Dara. "Da nije, ne bi bilo ukusno."
"Ali, ovo nije biber", reče Miloš. "Šta je ovo?"
"Pa nisam ja uzalud unuka Stamene Miročke", reče
Dara. "Ona me naučila da u prirodi pronalazim razne
travke i začine. Nego, moram posle da ti stavim melem
na ranu."
"Nema više rane; naredio sam da mi omah stave
sremuš i vrani luk. Osim toga, proboda nije ni bilo,
zaštitio me lančani prsluk."
"Fala Jarilu, sine. Stana zaista vešto pravi te lake
oklope od kože i žice. Ali, vidim da se još uvek pone-
kad trzneš od bola. Zato moram da ti stavim melem."
"To je samo modrica, rane nema", reče Miloš.
"O tome i govorim, sine. Staviću ti melem protiv
bola."
207