Miloš i ponovo zagrli Rojlu. "Hajde da našoj princezi
rodimo batu."
"Miloše, znaš da je to nemoguće! Ja sam monahinja,
to bi bio greh."
"Pa i nije tako nemoguće", reče Miloš. "Samo treba
da se hoće. Ne moraš više biti monahinja."
Miloš je sada milovao Rojlu prelazeći joj krupnim
šakama svuda po telu.
"Nemoj, Miloše, dete gleda", otrže se Rojla.
"Gleda kako se mama i tata vole; šta je u tome
loše?"
"To je greh", reče Rojla.
"Isprali su joj mozak u tom manastiru, sine", reče
Dara popevši se na venjak. "Nisi tako govorila kad ste
začeli Zorastu."
"A evo je!", uzviknu Rojla. "Veštica je prava osoba
koja treba da nas zaštiti od greha."
"Ravijojla!", uzviknu Miloš opominjućim glasom.
"I još su mi dali i pagansko, vilinsko ime", gunđala
je Rojla, umesto da su me nazvali Anđelija, Mara, Ana,
Eva… Kod toliko lepih imena, oni našli vilu Ravijojlu."
"Pusti je, Miloše, neka se izduva. Hajde da ti i
Zorasta jedete, sigurno si gladan."
"Hajde, tata", povuče Zorasta Miloša prema lotri
koja je bila prislonjena na venjak.
Miloš htede da se posluži lestvama, ali ga Dara
zaustavi pokretom ruke i glavom pokaza malu.
Zorasta beše uzela metlu od brezovog pruća koja
tu stajaše da se njome čisti venjak, pa, držeći je us-
pravno ispred sebe, spusti se na dvorište. Miloš upitno
204