vojska izvršila protivnapad, Ivan Kosančić takođe naredi juriš. Tada nastade krkljanac, padali su i turske akindžije i srpski vitezovi. U takvim okolnostima ni Miloš nije mogao sačuvati hladnu glavu, pogotovo kad je primetio da sultanova vojska napada njegov levi bok. I on naredi juriš. Braničevski kopljanici su bili posebno uvežbani za juriše i proboje; zato su se sada osetili kao kod kuće. Za tili čas je tridesetak akindžija ležalo na tlu dok su im konji bezglavo trčali po razbojištu. Miloševi vitezovi su znali da bi vojvoda strogo kaznio svakoga ko bi pokušao da ubije nemoćnog protivnika, zato nisu dirali pale akinžije. Ali, iako pobeđeni, oni nisu bili i nemoćni. Evo, jedan je kleknuo i iz neposredne blizine sa nekoliko koraka udaljenosti, odapeo strelu na Miloša. Strela ga pogodi, ali nije mogla da probije prsluk; osetio je samotup bol kao kad ga pogodi kamen iz praćke. Brzo iščupa strelu iz prsluka i nastavi da obara protivnike kopljem.
Sad su nailazili i konjanici grupisani oko sultana. Miloš shvati da njegovih tridesetak kopljanika nije dovoljno za borbu sa sultanovim snagama, pogotovo što su ovi očajnički nastojali da se izvuku iz stupice. Moramo im omogućiti da se časno izvuku, pomisli Miloš.
Zato dade znak svojim vitezovima da pođu naviše, dalje od obale, kako bi Osmanlijama oslobodili put.
Neki od njih, videvši da su tako došli u bolji položaj za gađanje iz luka, počeše da zatežu tetive i pripremaju strele.
" Ostavi to!", povika Miloš.
195