Ipak, nekolicina vitezova pusti svoje strele i više
od dva akindžije padoše.
"Prekini!", povika Miloš. "Strele ostav'!"
Akindžije, pak, uzvratiše i kiša strela zasu Miloša i
njegove vitezove. Jedna od njih pogodi Miloša u grudi.
Srećom, zabola se samo vrhom jer je lančani prsluk
zaustavio i onemogućio njen dalji prodor. Miloš
odmah iščupa strelu i stavi je u bisage, ni sam ne
znajući zašto. Ipak, rebra su ga bolela tako da mu je
svaki pokret izazivao bol.
Srđa dojaha do njega.
"Vojvodo, ti si ranjen?", zabrinuto upita.
"Nije ništa", reče Miloš pokazujući da nema krvi.
"Običan ubod komarca. Jesi li ti dobro?"
"Sa mnom je sve u redu", odgovori Srđa.
On je na sebi imao potpuni oklop i strele mu nisu
mogle ništa.
Pored njih su sada nailazili vitezovi čelnika Radiča
goneći Turke u povlačenju, koji su sve više panično
uzmicali.
"Pokazasmo im", reče Radič prilazeći. Vide da se
Miloš ne drži prirodno i uspravno na konju i shvati da
je vojvoda ranjen.
"Vojvodo, treba da previješ obloge od sremuša i
vranog luka", reče. "Ima ga dosta ovde po šumi."
Miloš je to znao, ali, da bi to učinio bilo je potrebno
da siđe s konja i potraži ih pod naslagama suvog lišća,
da ih načupa, izgnječi i stavi na čistu krpu koju će
previti na ranu.
"Ne brini, čelniče, za sad je dobro. Lečiću se kad
196