za pohod."
"Spremni smo, vojvodo", uzviknu nekolicina.
Miloš priđe Srđi. "Daj momcima voljno da odu kući
i pozdrave se sa svojima. Okupljanje sutra u svitanje
ispred gradskih dveri. Ti se pobrini za hranu, ja ću za
šatore."
"Hoću li i ja ići?", upita Zaviša.
Miloš ga pogleda. Ne bi se još po pogledu moglo
reći da je Zaviša starac, ali je bio blizu toga. Uostalom,
on je stariji od Branila.
"Čika Zale, hvala tebi što si nas sve naučio viteškim
umenjima, ali, bolje je da ti ostaneš. Ti i Branče treba
da se brinete o onima koji ostaju u tvrđavi; biće
sigurniji s vama."
"Znači – mirovina, a?"
"Pa, zaslužili ste je."
"Sinko, Miloše, bolje da ja pođem sa vama. Bojim
se načinićete neku glupost - osakatićete nekoga."
Svi prasnuše u smeh.
"Pa zato i idemo, Zale", reče Srđa. "Momci, čuli ste
vojvodu. Slobodni ste ostatak dana. Idite kući, poz-
dravite se sa svojima, pa dođite. Okupljanje u zoru
pred gradskim dverima pod punom opremom. Hajde
sad."
187