44.
"Momci, idemo u boj", reče Srđa smrknuto.
"Ura!", povikaše nekolicina skačući o sreće.
"Jeste li vi normalni?", grdio ih je Zaviša. "Radujete
se pogibiji."
"Radujemo se pogibiji, ali turskoj", izlete jednom.
"Pogibija je pogibija, čija god da je", grdio je dalje
Zale. "Nečije će majke, sestre, žene, biti ucveljene,
nečija će deca ostati siročići, a vi se radujete."
"Mi nemamo ni žene ni decu", izlete jednom riđo-
kosom.
"Ako pogineš nećeš ni steći, Rujko", reče Zale.
"Zato se u borbi trudite da pobedite neprijatelje, bez
mnogo ubijanja."
"Ali kako?", zbunjeno će Rujko. "Da im otsecamo
ruke? Ja bih više voleo da ostanem bez glave nego bez
ruku."
"Ti bez glave već jesi", reče Srđa namrgođeno, na
šta se ostali nasmejaše.
"Ne smej se tamo, nego da vidim četvorne redove",
podviknu Srđa.
Za tili čas kopljanici se ustrojiše u osam redova po
četiri. Konji su im poigravali, oni sedeli na njima
uspravni i snažni sa kopljima pod desnim pazuhom i
štitovima u levoj ruci. U takvom poretku delovali su
snažno i nepobedivo.
"Svaka čast, momci", reče Miloš koji je upravo
stigao na svom alatu. "Vidim da ste uvežbani i spremni
186