"Pa, sine, ako već mora, ti hajde. I požuri, da Turci
ne čekaju. Oni su ipak gosti, treba im prirediti do-
stojanstven doček, da se ne vrate kući razočarani."
Znao je Branilo ponekad da ubaci u razgovor takve
dvosmislice tako da Miloša to nije iznenadilo.
"Kakav doček, kakvi gosti, o čemu pričaš ti matori?
Dete ide u kreševo, a ti pričaš besmislice."
"Ide u boj, da pobedi i da se živ i zdrav vrati, ženo,
ne kukaj. Osim toga, on nije dete, nego vojvoda bra-
ničevski; to mu je dužnost."
"Znam, ali…", Cveta je zadržavala suze, da ne
provale iz nje.
"Hajde ti, sine da ne zakasniš", Branče ustade i
zagrli sina, koji je bio čitava tri prsta viši od njega.
Cveti tek sada grunuše suze, koje je brisala kraje-
vima rupca koji je nosila oko glave da joj pokriva kosu.
183