43.
Miloš potraži Srđu po tvrđavi, ali ga ne nađe. Ode u
Zavišića odaje. Zateče Vedranu kako na zategnutom
platnu veze grlicu.
"Sad slikaš koncem", reče, setivši se kako su ona i
Rojla, potpomognute Darom i Cvetom oslikale freske u
crkvi, kad je tek bila sagrađena.
"Ali ne svece i bogove, već ptice; i to jednu jedinu.
Zar nije lepa?", Veja podiže okvir i okrenu ga ka
Milošu.
Ptica je bila sivoplava, sa jedva ponekom rujom
tačkicom. Na beloj pozadini to je delovalo dosadno.
"Čekaj dok izvezem pozadinu, granu, i još neke
sitnice. Videćeš."
"Dobro, pusti to. Gde su Srđa i momci?"
"Zar već!?", uzviknu Vedrana, znajući zašto
vojvoda traži Srđu.
"Moramo, Vejo. To je dužnost svakog viteza."
"Bolje bi bilo da niste vitezovi. Da ste orali i kopali,
travu kosili, seno plastili, lozu sadili, nego što ste se na
Jasku igrali borbe. I moj tata je kriv za to, a bogami i
tvoj Branilo."
"Oni su mislili najbolje, Vejo. Uostalom, dobro nam
je činilo. Zato smo svi ovako visoki, snažni, stasiti. I
sposobni da se odbranimo. I sebe, i svoju porodicu, i
svoj narod."
"Sposobni da branite, ali sposobni i da poginete;
da ostavite majke, sestre, žene ucveljene. Ja Srđi ne
184