mi nisi dopustio da idem u Vampiraču da vidim
pokojnog Živojka."
"Ali si ipak otišao, kao što ćeš i sad. Uostalom, ti si
vojvoda, ne mogu ti ja zabraniti. Ali, možeš starim
roditeljima reći šta se tačno dešava. Cveto, daj nam
vina."
Miloš sede naspram oca. Još dok je bio dete, voleo
je s njim da razgovara, jer je Branilo s njim uvek raz-
govarao kao sa odraslim čovekom, uvažavajući njego-
vo mišljenje. U poslednje vreme, međutim, sve manje
su imali vremena za takve razgovore.
Cveta donese vino u staklenom bokalu koji je
dobila od svoje drugarice Ljerke, Dubrovčanke. Done-
la je i čaše, takođe staklene. Vino se blistalo i presija-
valo u bokalu; bilo je zelenkasto-tamnožute boje.
"Vidiš, tato, kako se iskri. To nam je mamina
trgovina omogućila."
"Nije ona to kupila, sine; dobila je na dar."
"Koliko ja znam da rasuđujem, trgovci nikad ništa
ne daruju, ako od toga ne očekuju korist."
"U pravu si, sine. Platila sam ja to njima. Ako ne
novcem, onda na drugi način."
"A sad, vojvodo, pričaj! O kakvom se boju radi?"
Miloš otpi dobar gutljaj vina iz čaše pa poče da
priča. Rekao je da Turci sa velikom vojskom i sa sul-
tanom na čelu, idu na prestonicu. Nije, dakle, običan
pljačkaški pohod kao dosad.
"U Kruševcu se okuplja vojska sa svih strana.
Treba, dakle, da pokupim Srđu sa njegovim, našim,
kopljanicima i da im se pridružimo."
182