zasadu, trgovci su to od njega kupili i doneli nama. U
redu je da u cenu ugrade i svoj trud, troškove prevoza
i sve što uz to ide. Staklo isto tako. Ali ti i Renka,
kupujete tu na pragu, od ovdašnjih seljaka, njihove
proizvode i nosite ih na tržnicu, dva koraka dalje, gde
ih prodajete po skupljoj ceni. Je l' to u redu? Pa i ti
seljaci bi ga mogli odneti na tržnicu i tamo prodavati.
"Mogli bi", slaže se Cveta. "To su i činili dok nisu
videli da im je lakše i bolje da odmah prodaju sve što
su doneli i da za to dobiju novac na gomilu, nego da
ceo dan provedu na tržnici krčmeći malo po malo.
Često i ne prodaju sve. Renka i ja im lepo sve otku-
pimo, stavimo u skladište i prodajemo malo pomalo,
koliko kome treba."
"Opet se vi raspravljate o trgovini!", kaže Miloš,
ulazeći u porodičnu jedilnicu u dvoru ('blagovaonicu',
kako kažu Dubrovčani). Tato, zašto najzad ne priznaš
da je i trgovina koristan posao?"
"U redu, priznajem da je koristan, ako ona prizna
da nije uvek i pošten", kaže Branilo.
"Naravno da nije", potvrđuje Cveta. "Ne može ni
biti kad svako od učesnika u trgovini nastoji da sebi
prigrabi veću korist. Uvek neko nekog prevari. Takav
je to posao."
"Eto! Najzad si priznala i nije ti spala kruna s
glave", uzvikuje Branilo. Zatim se obrati Milošu:
"Sine, šta ja to čujem? Ideš u boj, a ja poslenji
saznam."
"Mora tako, stari (ovo je prvi put da oca tako
oslovljava), bojim se da mi ne zabraniš, kao onda kad
181