"Jeste, zaista", nerado priznade Miloš. "Više jede i
više leži nego ranije. Moram mu dati neki zadatak."
"Sad kad ne mora da brine o vojvodstvu, neka
brine o imanju, kao i nekad. Neka kosi, neka kopa, seje,
sadi, žanje, bere… To i seosko starešinstvo može
ponovo da ga vrati u život."
"U pravu si, složi se Miloš. Moram mu udariti
porez na nerad, pa nek vidi odakle će platiti."
"A Cveta? Kako je ona?", pita Stana. "Ona je, rekla
bih, ista kao ranije."
"Mama se bolje drži; uvek je bila živahna. U
nedostatku rada u vrtu i na njivi – ona igra. Pozove
svirače i sve devojke i mlade žene iz dvora u veliku
dvoranu i napravi igranku, bar svake nedelje."
"Stvarno?", začudi se Stana. "Pa zašto mene nikad
nije pozvala?"
"Možda te ne smatra više mladom ženom", reče
Borko.
"Vidi ko mi kaže", reče Stana. "Ja bar nisam seda
kao ti."
"Ja sam sed samo malo", reče Borko. "A tvoja riđa
kosa možda i ne može da osedi."
"Iju!", skoči Stana pa ode u kuću. Pojavi se noseći
korpicu sa lepinjama i pladanj sa pečenim prasećim
mesom.
"Miloše, ovo ne jedeš često, sigurna sam", reče
stavljajući hranu na sto.
"Samo kad ulovim", reče Miloš, "Ali i tada je to
matora svinja."
Borko uze sa pladnja jedno rebarce, jednim
177