kovačnici?", reče Stana pa onda namignu Milošu i
dodade polušapatom: "Malo je tvrd na ušima."
"Aha, samo se ti nadaj", nasmeja se Borko. "Čujem
kad guska zgnječi gusenicu, tamo na utrini."
Miloš upitno pogleda Stanu.
"Zaista čuje", potvrdi Stana.
"Ajde, ženo, ne zanovetaj, nego daj nešto da preza-
logajimo", reče Borko, sedajući za sto, na doksatu.
"Vojvodo, kako ide gradnja tog tvog manastira?"
"Ide dobro. Živko je izvrstan graditelj, kao što znaš,
ali, sad moramo da prekinemo na neko vreme; moram
u bitku protiv Turaka, zapovedio knez. Vodim Srđu i
naše kopljanike."
"Treba li nešto od mene?", upita Borko.
"Koliko znam, zasad ne treba, oružje nam redovno
klepaš i oštriš. Jedino, možda je neki vitez 'prerastao'
oklop", reče Miloš tapšući se po stomaku.
"U tom slučaju, bolje mu je da steše stomak, nego
da mu proširujem oklop. Kako se ti i ja ne gojimo?"
Zaista, ni na Borku, ni na Milošu se nije moglo naći
nimalo sala. Obojica su visoki, plećati i koščati, pravi
k'o sveća.
"Nama je sorta takva", reče Miloš.
"Za mene ne znam, ja se mog Tvrdoša i ne sećam.
Imao sam samo četiri godine kad je umro, ali, tvoja
sorta sigurno nije takva. Zar nisi video Brančetov
stomačić?"
Miloš je zaista primetio da mu se otac opustio u
poslednje vreme, da se poprilično proširio u predelu
stomaka.
176