ime sviđalo, bilo je predugo da bi se koristilo za
dozivanje. Rojla ju je zvala Zoro, a on nije mogao jer je
to bilo ime njegove sestre. Nije mogao da je zove ni
Stamena, jer je to bilo ime Rojline mlađe sestre. Da se
on pitao, dao bi detetu neko drugo ime, koje ne pod-
seća ni na koga od njegove rodbine. Sa Vidrom Kovilj-
kom nije imao tu muku, zvao ju je samo Vidra, iako je
to bilo ime njegove pokojne tašte, koju nikad nije
upoznao.
Sad je zagrlio kći pogledajući krišom Rojlu. Znao je
da ona pokušava da sakrije suze zbog njegovog olaska.
'Pa šta ću ti', mislio je, 'nisam te ja terao da se zamo-
našiš'.
'Nisi. Ali me nikada nisi ni zaprosio', ogovarala mu
je ona mislima.
'Od početka si bila rešena da se nećeš udavati',
podseti je on.
'Ne treba uzimati zdravo za gotovo sve što devojke
kažu', ogovori mu ona. 'Trebalo je da pokušaš, tako da
Živko i Dara čuju da im kći neko prosi. Ovako misle da
me niko neće; zato što sam veštica.'
Sad je i Milošu bilo krivo što nije bio uporniji. Ipak,
znao je da je sad kasno. Zato brzo poljubi kći u oba
obraza i pogleda Rojlu još jednom milujući je pog-
ledom.
"Ma, idi više", mahnu mu ona rukom.
"Zbogom", reče on i okrete im leđa.
160