35.
Tako je sad Miloš imao valjan razlog da obitava u
svom letnjikovcu kod sela Dvorište – gradio je zaduž-
binu po uzoru na ostale srpske velikaše. Tako je često
mogao da viđa svoju ženu i kći koje su često doletale
iz Vilingora da nadgledaju radove, ali i da vide muža i
oca, ali i dedu.
Naravno, radove je vodio jedan od najboljih gra-
ditelja u vojvodstvu, Živko neimar, Rojlin otac i deda
male Zore Stamene. Ne treba ni reći da je mala uskoro
toliko zavolela deda Živka da nije mogla ni dana bez
njega, a i on je nju obožavao.
Tako su se i Živko i Dara uskoro nastanili u voj-
vodinom letnjikovcu, Dara u svojstvu kuvarice, Živko
u svojstvu nastojnika. Monahinja Rojla, njihova kći i
njihova unuka Zora Stamena su im bili svakodnevni
gosti. Nikome nije bilo ni na kraj pameti da pita otkud
monahinji dete; bilo je očito da se mala rodila pre
nego što joj se majka zamonašila, verovatno da bi
okajala greh iz mladosti, čiji je Zora Stamena bila plod.
Svima je bilo razumljivo što devojčica monahinju zove
mama, a vojvodu tata. Oboje su bili tako mladi i lepi da
tu nije bilo ničega nepriličnog.
Manastir je iz dana u dan rastao, a i Zora Stamena
s njim. Imala je već devet godina kad je vojvodi Milošu
stigao glasnik od kneza iz Kruševca. Bio je to Pavle
Orlović, vitez bana Strahinje.
"Šta je bilo, Pavle?", skoči Miloš i pođe mu u susret
155