silazeći sa doksata gde je sedeo sa Rojlom i Zorom.
"Knez je zapovedio da odmah ideš u Kruševac,
potreban si tamo, Turci napadaju", reče Pavle bez
pozrava i suvišnog propisnog obraćanja.
"Razumeo sam, Pavle. Idem da se spremim, a ti
ostavi konja pa idi gore na obed, sad ću ja doći."
Rojla brzo pokupi kći i ovede je sa doksata; nije
želela da iko u prestonici sazna da vojvoda Miloš ima
ženu i kći, jer mu je želela da oženi tu princezu Oliveru
i bude srećan s njom. Uskoro se pojavi sa pregačom
igrajući ulogu sluškinje.
Pavle se već bio smestio za sto i posmatrao
okolinu.
"Šta zapoveda mladi gospodar?", upita.
Pavle je pogleda sa zanimanjem. Uprkos pregači,
nije mu delovala kao slušknja; u njenom držanju je
bilo nečeg gospostvenog, što ne bi umeo da razložno
objasni, ali – to se osećalo.
"Donesi...te mi vina, molim vas."
"Odmah, gospodaru."
Rojla iščeze u kući i pojavi se noseći krčag sa
vinom i bukaru koje spusti ispred Pavla.
"Na zdravlje, gospodaru."
Pavle nasu vino u bukaru i poteže gutljaj.
"Oho! Dobro vino!", reče.
"Sve je kod nas dobro", reče Rojla.
"Vidim", reče Pavle mereći je upadljivo od glave o
pete. Rojli je godila pažnja mladog momka, ali ipak
pocrvene i bi joj krivo što je skinula monašku odeću,
ali je to 'kod kuće' uvek činila jer se tako komotnije
156