ni", reče mu, "sad će Rojla doleteti i izlečiće ga."
I zaista, nije potrajalo nekoliko časaka kad se začu
fijuk i Rojla slete kod ranjenog monaha. Odmah se
sagla i raširila dlanove iznad rane. Krvarenje odmah
prestade, ali, Rojla se smrači odmahujući glavom.
"Šta je?", upita Miloš.
"Izgubio je mnogo krvi", reče Rojla. "Ja sam ranu
zacelila, ali… Ne mogu mu pomoći. Nisam Živa."
Uneše Zosima u pećinu. U jednom uglu pronađoše
udubljenje veličine čoveka u koje ga saviše i prekriše
ga kamenjem koje su doneli spolja. Iako je na ulazu u
pećinu već stajao krst, Miloš napravi i drveni koji
uglavi između kamenja na grobu, na mestu gde mu je
stajala glava. Zatim se svi prekrstiše i izmoliše Vero-
vanje, Oče naš i Bogorodice devo. Ovo je bio prvi i
jedini put, da se Miloš iskreno molio na krišćanski
način. Znao je da je to slučaj i sa Ravijojlom.
Prekrstiše se i izađoše iz skita. Rojla ga dotače po
ramenu. "Miloše, Zosim bi hteo da ovde bude crkva",
reče Rojla.
Miloš klimnu glavom. "Napravićemo manastir ov-
de, i nazvaćemo ga Tumani, kako je on i rekao. A ti ćeš
biti majka igumanija."
"Miloše, crkva postavlja svoje velikodostojnike",
objasni Rojla.
"Znam", potvrdi Miloš, "ali, ako dobiju dovoljno
raskošan dar, postaviće tebe."
Rojli je to ličilo na potkupljivanje crkve, ali znala je
da to svi velikaši rade, počev od Nemanjića. Pa i knez
Lazar je nedavno završio gradnju Ravanice.
154