tim, Milenko je bio snažan momak i odličan strelac.
Čovek je ležao na tlu u lokvi krvi. Strela mu je
probila i kožuh i sukneni ogrtač koji je nosio preko
njega. Miloš ga poznade.
"Zosime, šta radiš ovde?"
"Berem trnjine i gloginje, gospodaru", odgovori
stenjući, "sad su najbolje, a dobre su za čaj."
Svi su znali da su trnjine najbolje kad ih oprlji
mraz; pre toga su previše opore.
"Pa zašto mi nisi rekao, mogao si da pogineš,
čoveče?!"
Zosimovo bradato lice se blago nasmeja. "Neće
grom u koprive, gospodaru", reče Zosim slabim gla-
som, pokušavajući da zaustavi krv svojim dlanovima
koje je pritiskao na ranu iz koje je krv tekla sve jače.
"Milenko, šta ćemo sad?", okrete se Miloš Milenku
koji je stajao bled k'o kreč i drhteći.
"Nisam ga video, gospodaru; video si i sam. Ko bi
očekivao čoveka u ovo doba u šumi."
"Hajde, pomozi mi da ga stavimo na konja", reče
Miloš iako mu pomoć nije bila potrebna, već je to
učinio sam. Zosim je gubio sve više krvi i već je bio bez
svesti.
"Gospodaru, a da pozovemo gospođu? Možda ona
može da ga izleči?"
Svi su znali da Rojla može dodirom da zaceli rane.
Nažalost, po zapovedi majke igumanije beše otišla u
manastir.
"Znaš da gospođa nije tu", reče Miloš. "Prenećemo
ga u dvor."
152