31.
Rojla i Iskra su izašle ispred konaka da sačekaju
Miloša. On je bio već u pola brda; hitajući grabio je po
tri koraka i bio je sve bliži.
"Ti drhtiš", opazi Iskra.
"Razočaraće se kad me vidi ovoliku", reče Rojla. "I
još si i ti tu, da ima s kim da me upoređuje."
"Ne budi luda, Rojla. Pa on ti je to napravio."
"Uz moju svesrdnu pomoć", priznade Rojla.
"Svejedno, zavidim ti."
"Na stasu ili…"
"Na svemu. Na Milošu, na detetu, na…"
"Iskra, a zašto si se ti zamonašila? Nisi iskrena
krišćanka."
"Nijedna od nas nije, ali… Naterali su nas, dobro
znaš. Bilo je: ili napustite zamak, ili postanite ma-
nastir.“
"Tako je kad je sve u rukama velmoža."
"Tako je oduvek bilo."
"Nije. Znaš šta smo učili u učilištu o slovenskoj
prošlosti, a verovatno je tako bilo kod svih naroda. Svi
ljudi su živeli u zajednici kojom su svi upravljali na
skupštini i preko svojih izabranih predstavnika u veću
staraca. A odluke je sprovodio starosta. I sve je bilo
zajedničko, kao kod nas u Gradini, pre nego što je
starosta Branilo, Milošev otac, postao vojvoda."
"A sad je Miloš vojvoda", zaključi Iskra. "Možda je i
on isto tako strog i nepopustljiv kao i knez Lazar."
142