Vilingora ako prihvate krišćanstvo i vilinski zamak
pretvore u manastir, a same postanu monahinje.
Sigurno je tako i bilo.'
"Ne muči sebe nagađanjima, Miloše, to ti neće
pomoći", reče Zagorka koja je još uvek imala vilinske
moći i mogla da čuje njegove misli. "Umesto toga, idi
da vidiš svoju ženu. Ona je još uvek u gostinskom
konaku, gde ste bili zajedno kad ste došli prošli put i…
još se nije zamonašila. Zasad je iskušenica; posle –
videćemo."
Miloš skoči od radosti. "Hvala, tetka!", omače mu
se.
Zagorki se ovlažiše oči. "Odavno me niko ne zove
tetka. Samo Iskra ponekad i ti sad."
Miloš se trže. "Da li to znači da mi je Iskra rod?",
upita.
"Pa zar ne znaš? Vrlo blizak."
"Ali kako? Ona kaže da je rođena u čašici cveta."
"Nije lako za objašnjenje, ne bi razumeo. Dovoljno
je da znaš da ste blizak rod.
141