da je selo dužno da mi da sve što mi treba."
"Dobro su ti rekli", potvrdi Miloš. "Ipak, ako želiš
da imaš svoj deo…"
"Želim", reče Ratko.
"Ja ću ti dati", reče Miloš. "Ali onda moraš da daješ
vojvodi desetinu, kao i svi."
"Ništa ne razumem. Odakle da mi daš? Otkud tebi
vinograd?"
"Pa je li u vojvodstvu sve vojvodsko? Po zakonu. "
"A, da. A ti si vojvoda. To znači da je i seoski
vinograd zapravo tvoj."
"Tako je", potvrdi Miloš."I smatraj da od sada, ti i
Mileva imate pravo na vaša dva reda čokoća. Ti samo
treba da sa seoskim starostom utvrdiš koja su to dva
reda."
"Razumeo sam", reče Ratko. "A sad, aj' da je'mo."
U međuvremenu, Mileva im beše iznela po tanjir
vruće riblje polivke. U svom tanjiru , Miloš opazi dva
povelika komada ribe.
"Koju si ovo ribu upecao?", upita on.
"Ja sam hteo morunu, ali uhvatio sam kečigu",
odgovori Ratko.
"Isto je to", primeti Miloš, "nemaju oštre kosti ni
jedna ni druga. Ali čini mi se da ova dva parčeta nisu
ista."
"Nisu", potvrdi Ratko, "to drugo je šaran, a ima i
još neke glave. "Kaže Mileva da nije dobra polivka od
samo jedne vrste ribe."
"Odlično", reče Miloš. "Dovoljan je jedan ovakav
tanjir polivke da se čovek zasiti."
132