"Jeste, ako jedeš i hleb usto", potvrdi Ratko. "Ali ti
nemoj. Ima i po jedna pečena kečiga. Mileva je sprema
prste da poližeš."
"Prste da poližeš? To me podseti na moj boravak
kod vojvode Momčila u Bugarskoj. Njegov kuvar je
spremao neko jelo koje tako zovu, ali od ovčetine."
"A ne. Znam na šta misliš. To je meso u umaku.
Kad ga jedeš, umačeš, pa hteo ne hteo, moraš da oližeš
prste. Ne, ovo je pečena riba, ali je Mileva nečim začini
tako da bude izuzetno ukusna."
Kad su pojeli polivku, Miloš oseti da je sit. Ali, dok
su ispijali vino, Mileva iznese dve pečene ribe.
Izgledale su vrlo lepo na tanjiru tako da nije bilo
moguće odbiti. Miloš odvoji glavu pa štrpnu malo sa
dva prsta. Zaista je bila izuzetno ukusna. Preko ribe je
bio sloj nekog premaza u koji je riba bila cela uvaljana.
"Šta je ovo?", nije mogao da ne upita. "Zar riba nije
gola?"
"Ova nije", nasmeja se Ratko. "To je mešavina
začina pomešana sa brašnom. Tako riba dobije ukus-
nu koricu koja joj sačuva ukus."
"Izgleda kao da je obučena u nešto", reče Miloš.
"Da. Zar nije ukusna? Ali, ti si hteo nešto da me
pitaš."
Miloš zamalo nije zaboravio za šta je došao.
"Da. A šta sam ti rekao?", upita.
"Da još nisi veren sa princezom", podseti ga Ratko.
"Zašto, kakva je teškoća u pitanju?"
"Još je previše mlada, pet goina je mlađa od mene.
Osim toga…"
133