njemu su se već uočavali tragovi udobnog porodičnog
života. Bio je dobro uhranjen i po njegovom izgledu se
moglo videti da uživa u dobrom zalogaju.
Miloš se seti da je poslednji put popadija Mileva
bila na njegovoj strani, da nije odobravala Ratkov
odnos prema njemu. Zato se nije ustručavao da pođe
prema doksatu parohijskog doma kuda ga je Ratko
vodio.
Sto je već bio postavljen za užinu, primeti Miloš.
Na njemu je bila čista bela prostirka i dva tanjira sa
priborom za jelo; kašika, viljuška, mali nož, čaša, dva
vrča sa pićem.
"Mileva, imamo gosta", viknu Ratko još uvek
zvonkim glasom.
Miloš se seti kako mu je glas odjekivao u crkvi dok
peva časlovac.
Iz kuće izađe Mileva, očuvana pedesetogodišnja
žena dostojanstvenog držanja.
"O, Miloše!", uzviknu iskreno se radujući. "Fala
Bogu, sine, što nas nisi zaboravio. Ovaj moj… Hteo je
da svisne što te onda naljutio. Nadam se da ste
izgladili nesporazum."
"Jesmo, gospođo Mileva, sve je u redu", reče Miloš.
"'Gospođo Mileva'?! A zašto tako zvanično? Ni
njega ne zoveš 'gospodine'."
"Pa, s njim sam čuvao ovce, s tobom nisam",
nasmeja se Miloš.
"Zovi ti mene po imenu, kao i sve druge žene u
selu. Ne verujem da Daru vračaru zoveš 'gospođo
Daro'."
130