"Porastao si", reče. "Postao si pravi vitez. Srđa i
Vedrana su mi ispričali o tvojim podvizima u Kru-
ševcu, o tvom dvoboju sa Vukom Brankovićem. Svaka
ti čast, ja nisam uspeo da pobedim ni njega ni Vratka."
"Ali, to nije bio zvaničan dvoboj", usprotivi se
Miloš. "Vuk se nije ni nadmetao. Bila je to obična tuča."
"Još bolje. Znači da je do toga došlo prirodno i
neusiljeno. Osvetio si me, prijatelju. Još samo kad bi i
Vratka pobedio…"
"Vratko je star, ne bori se više. Osim toga, dopada
mi se stari; ne bih voleo da se sukobim s njim."
"Ipak, pomeni mu nekad mene ako budeš imao
priliku."
"Hoću, imaću i priliku. On je deda moje buduće
verenice."
"Oho, ne misliš valjda na mladu princezu Oliveru",
reče Ratko. "Pa čestitam ti, druže!"
"Rano je za čestitanje, još nismo vereni, a pitanje je
hoćemo li i biti", reče Miloš. "O tome sam hteo da
razgovaram sa ocem Ratkom."
"Hoćeš li to da se ispovediš?", upita Ratko. "Ček' da
uzmem epitrahilj."
"Ne treba", reče Miloš. "Možemo li ovako da
razgovaramo?"
"Možemo", reče Ratko. "Hajdemo ovamo, da
vidimo šta nam je popadija spremila za užinu."
Iako više nije bio onako isposnički mršav kao dok
je živeo u pećini, Ratko nije bio ni toliko debeo kako bi
se to očekivalo od seoskih popova koji redovno i do-
bro jedu, o kojima se brinu njihove žene. Ipak, na
129