podbodoše konje i jurnuše na Miloša koji se nije micao.
Spremio se za novi okršaj, opet bez krvi, ali uz dosta
boli. Namestio se tako da mu razbojnici, koji su već
jurili na njega i bilo je kasno da promene pravac,
naiđu jedan s jedne, drugi s druge strane. On je već
držao koplje kao motku sa obe ruke po sredini sa
rukama u širini ramena; krajevi koplja su mu štrčali sa
strane i razbojnici naleteše ne njih i svališe se s konja
koji odoše dalje. Miloš polako sjaha i poče da ih lupa
još pre nego što su ustali sa zemlje.
"Joj, joj!", uzvikivali su i pobegoše držeći se zad-
njicu i ne obazirući se na konje koji su se polako
vraćali osetivši da im niko ne drži uzde.
Ovo im je dosta, pomisli Miloš, to će ih naučiti da me
ubuduće obilaze. Cimnu uzde i pojaha u susret česmi
prema kojoj je išao pre napada i koju su mu pomenuli
oni ljudi na seoskom raskršću.
Ugledao ju je pre nego što je došao do nje. Bila je
ozidana belim mermerom. Sa tri strane su bile
gvozdene cevi iz kojih je tekla voda. Zašto nisu stavili
cev sa četvrte strane? , zapita se Miloš ali bez namere
da razotkriva i tu tajnu, pa da opet prođe kao sa zelen-
kom.
Na česmi je bilo nekoliko snaša koje su punile
vedra i mešine s vodom.
"Pomaže bog, vredne snaše!", pozdravi Miloš ne
silazeći s konja.
"Bog ti pomogao junače!", otpozdravi mu najstarija.
Miloš se trže na ovo 'junače'. Da li to ona zna da
sam upravo pobedio neprijatelja, pitao se, ili tako
80