pravi. Je l' l' tako, momče?"
"Tako je, druže", potvrdi Miloš, "ali ipak hoću da
izađem iz sela."
"E, pa, onda levo kako ti je Mica rekla", potvrdi
mladić. "Kad izađeš uzbrdo, idi samo pravo do česme
pa onda traži prenoćište."
Miloš tek sada primeti da je sunce nisko na zapadu
i da do mraka ima jedva dva sata. Do sada nije ni
mislio na prenoćište.
"Hvala vam dobri ljudi", reče Miloš i obode konja.
Put je silazio strmo dole, a zatim se uspinjao nešto
blažom padinom. Kad je izašao na zaravan opazi da je
izašao iz sela.
Pored puta više nije bilo seoskih kuća, samo njive.
Put je dalje vodio pravo, ali Miloš primeti da se blago
spušta. Pravo do česme, mislio je, a česma mora biti u
dolji, zato idemo nizbrdicom, zaključio je.
Put je ponovo počeo da se uvlači u šumu tako da je
Miloš uskoro bio okružem hrastovima, brestovima,
grabovima i drugim drvećem. U šumi je bilo mračnije
nego na otvorenom polju iako je Miloš video da su
vrhovi drveća još uvek obasjani sunčevim zracima;
znači – još nije mrak iako je u šumi tako izgledalo.
Miloš se nije bojao šume jer je i u Gradini bilo šuma.
Vampirača je izgledala kudikamo strašnije od ove
šume. Ipak mu bi neugodno kad ispred sebe ugleda
senke konjanika koji su jurili ka njemu.
Kad su se primakli bliže Miloš spazi da jedan jaše
onog istog zelenka koji je bio privezan ispred krčme
i… Ne to nije moguće!
78