E-BOOK Slobodan Anić - Vilina gora | Page 69

nikoga", kukao je. Plakao je tako tužno da se Miloš sažalio na njega. Posle mu je Branilo objasnio da je Živan sam kriv što je sam, da je u nekom udaljenom selu ostavio ženu i decu i otišao od kuće. "Nije njegova nevolja u tome što nema nikog; može on i ovde da se oženi, ali on neće da radi – lenj je, lakše mu je da prosi nego da radi." Od tada je Miloš imao loše mišljenje o prosjacima. Međutim, kada je prišao ovom prosjaku, video je da ovaj prosjak ne prosi zato što je lenj nego zato što ne može da radi – čovek nije imao noge. "Pomaže bog", pozdravi Miloš jer je čuo da se krišćani tako pozdravljaju. "Bog ti pomogao, sinko", otpozdravi čovek i podiže pogled ka Milošu. Imao je jako čudne oči – krupne, plavozelene, skoro prozirne. Takve oči Miloš nije ni kod koga video do sad. Na licu mu je bio paćenički izraz i Miloš se sažali. Izvuče iz nedara vrećicu sa sitnim novcem (krupan mu je bio skriven u sedlu), izvadi srebrnjak i pruži čoveku. Prosjaku zasvetleše oči još više, ispruži ruku, a Miloš mu spusti srebrnjak na dlan dotičući mu pritom ruku. Ruka mu je bila ledena. Miloša prođe jeza, ali ne od hladnoće već od iznenadnog viđenja koje ga svog protrese. Gomila odrpanaca na konjima jurišala je na njega sa isukanim oružjem, a pred svima upravo ovaj prosjak. Miloš se strese i trže ruku čim je prosjak sklopio dlan oko srebrnjaka. "Hvala, dobri gospodine", reče prosjak. "Moliću se 69