nikoga", kukao je.
Plakao je tako tužno da se Miloš sažalio na njega.
Posle mu je Branilo objasnio da je Živan sam kriv što
je sam, da je u nekom udaljenom selu ostavio ženu i
decu i otišao od kuće.
"Nije njegova nevolja u tome što nema nikog; može
on i ovde da se oženi, ali on neće da radi – lenj je, lakše
mu je da prosi nego da radi."
Od tada je Miloš imao loše mišljenje o prosjacima.
Međutim, kada je prišao ovom prosjaku, video je da
ovaj prosjak ne prosi zato što je lenj nego zato što ne
može da radi – čovek nije imao noge.
"Pomaže bog", pozdravi Miloš jer je čuo da se
krišćani tako pozdravljaju.
"Bog ti pomogao, sinko", otpozdravi čovek i podiže
pogled ka Milošu.
Imao je jako čudne oči – krupne, plavozelene, skoro
prozirne. Takve oči Miloš nije ni kod koga video do
sad. Na licu mu je bio paćenički izraz i Miloš se sažali.
Izvuče iz nedara vrećicu sa sitnim novcem (krupan
mu je bio skriven u sedlu), izvadi srebrnjak i pruži
čoveku. Prosjaku zasvetleše oči još više, ispruži ruku,
a Miloš mu spusti srebrnjak na dlan dotičući mu
pritom ruku. Ruka mu je bila ledena. Miloša prođe
jeza, ali ne od hladnoće već od iznenadnog viđenja
koje ga svog protrese. Gomila odrpanaca na konjima
jurišala je na njega sa isukanim oružjem, a pred svima
upravo ovaj prosjak. Miloš se strese i trže ruku čim je
prosjak sklopio dlan oko srebrnjaka.
"Hvala, dobri gospodine", reče prosjak. "Moliću se
69