Prosjak
Raskršće puteva uočio je pedesetak koraka iza potoka. Ispred raskršća je bila mala poljanica obrasla travom, a pod hrastom uoči čoveka kako tu sedi. Čovek, naizgled, ništa nije radio, samo je sedeo. Kad je prišao bliže vide ispred njega pohabanu platnenu kapu okrenutu naopačke i u njoj nekoliko bakrenih novčića. Pa to on prosi!, doseti se Miloš.
Od svih ljudskih načina sticanja dobara prošnja se Milošu činila kao nešto najmanje dostojno čoveka, čak manje dostojna od krađe. Lopov je bar nešto bio u stanju da učini za sebe, iako je to bilo nepošteno, nečasno, a prosjak se mirio s tim da je nemoćan i trudio se da izazove sažaljenje drugih. Setio se tada Miloš Živana, prosjaka koji se pojavio u Gradini nešto pre nego što je on otišao u učilište. Živan je prosio iako je bio naizgled zdrav; činilo se da može da radi. Zato su mu Gradinjani dali jednu zapuštenu brvnaru i dodelili poveliki komad zemlje i jednu kravu. Ostao je u Gradini do proleća, iako je više jeo i spavao kod tuđe kuće nego kod svoje. Setio se sad Miloš da ga je Koviljka zatekla jednog jutra u štali kad je pošla da pomuze krave; dovela ga je u kuću i dala mu da jede. Tada ga je Branilo izgrdio što opet prosi a svoju kuću i imanje zanemaruje. Tada je Miloš prvi put video odraslog muškarca da plače. Prvo su sa Živanovih trepavica počele da se krune suze, a potom je i zaridao.
" Lako je tebi da me grdiš, ti imaš i majku i ženu, a ja
68