za tebe. A ko si ti?"
"Vojvodić Miloš Kobilić iz Gradine", odgovori Miloš.
"Neka ti Bog podari sreću i zdravlje kud god da
kreneš."
"Hvala dobri čoveče", reče Miloš. "Nego, znaš li ti
ima li u blizini neko selo? Ti si prvi koga sam sreo
otkad pođoh od kuće."
"Ima, dobri gospodine. Pođi ovim putem pa na
prvom raskršću skreni levo. Put će te odvesti pravo u
seosku krčmu."
Miloš je znao šta je krčma iako do sada nijednu nije
video. U Gradini nije bilo krčme iz prostog razloga što
su putnici tuda retko nailazili, a kada bi neko i naišao,
svaka kuća bi mogla postati krčma jer su ljudi bili
gostoljubivi i spremni da putniku namermiku pruže
utočište i ugoste ga onim što imaju. Ustanova poput
krčme, dakle, Gradini nije bila potrebna, ali je Miloš
znao da u Golubinju ima jedna i više puta je čuo za tu-
če koje su se tamo događale, a često je dolazilo i do
ubistava. Tada bi došli redari, vojnici gospodara Ra-
diča i odvodili izgrednike u tamnicu. Najednom shvati
da je Branilo, njegov otac, sada gospodar i da su
njegovi drugovi na čelu sa Zavišom sada redari, da će
oni morati to da rade.
"Hvala, dobri čoveče", zahvali Miloš. "Zbogom ostaj
i u zdravlju da potrošiš novčić."
Miloš pojaha dalje i na prvom raskršću skrete levo.
Put je išao padinom brda dok mu je s desne strane bila
dolja kroz koju je tekao neki potok, što je zaključio po
drvoredu vrba koje su se pružale duž svakog potoka u
70