gledao predeo kojim je prolazio. Predeo pred njim bio
je ravan samo su se desno od njega, u daljini, uzdizala
niska brda. Znao je da je to preko Morave zato je iš-
čekivao da naiđe na neki puteljak koji bi ga odveo do
mosta kojim bi prešao na drugu stranu. Bio je još dug
put pred njim zato nije hteo da Ždralina odmah nagoni
u Moravu i da ga kalja, jer Morava je pored obale
sigurno plitka i kaljava. Zato je nastavio da jaše pravo
sve dok ispred sebe nije ugledao puteljak omeđen
topolama koji je presecao njegov. Izašao je na puteljak
i pogledao niz njega ka Moravi. Nije ugledao nikakav
most ali je video da se put nastavlja na drugoj obali.
Nekako se mora preći preko reke, ima makar gaz,
pomisli Miloš i okrete konja na tu stranu. Kad je došao
do reke vide da most postoji, ali ne postoji ograda
mosta, zato se most ne vidi. Put se nastavljao pravo
preko vrzina i livada koliko je pogled dopirao. Zemlja
je i sa druge strane bila ista. Da li su i ljudi isti, pitao se,
šta ako govore nekim drugim jezikom? Ma ne, Srđa
govori isto kao on.
Nastavo je da jaše puteljkom između topola. Polako,
razgledajući okolinu; nikuda nije žurio i nije imao gde
da zakasni. U daljini je ugledao stada i čuo ćurlik
pastirske svirale. Tamo ima čobana, pomisli i dođe u
iskušenje da odjaše k njima i pridruži im se jer se beše
već zaželeo društva. A šta ako se izgubim pa ne mogu
da se vratim na ovaj put, pomisli. Zato odustade od te
namere, pogotovo kada primeti da je najednom okru-
žen gustom šumom. Put više nije bio omeđen topo-
lama već hrastovima, brestovima, javorima kojih je u
65