Polazak na put
Sutradan posle liturgije, kad su se vratili kući,
Koviljka pozva Miloša u sobu.
"Miloše, ovo su tvoje stvari koje ćeš poneti na put.
Neće ti biti dovoljne za sve vreme koliko s na putu, ali
– otac ti je dao novac pa kupi šta ti treba. Ovde ti je
samo rublje za prvu preobuku."
"Hvala, bako", reče Miloš. "Nek si mi ti živa i zdrava
i da te živu i zdravu zateknem kad se vratim."
"Srećan ti put, sine. Neka te bogovi čuvaju. A sad
idemo u portu, gosti čekaju."
"Je l' treba nešto da ponesem, bako?", upita Miloš.
"Ništa, sine. Branče je već odneo mešine sa pićem i
spustio ih u zdenac. Ti samo dođi da se oprostiš od
ljudi."
"Dobro, bako. Hajdete vi, sad ću i ja, samo još da
uzmem oružje i Ždralina.
Koviljka i Cveta odoše noseći kotarice sa hranom, a
Miloš ode u štalu gde je još sinoć smestio Ždralina i
dao mu zobi. Sad ga je osedlao, okačio mač i koplje za
jabučicu sedla i pojaha Ždralina.
Došavši u portu vide dugački astal postavljen
između lipa, ali ga obiđe i ode pravo prema
staroverskom žrtveniku gde su ranije prinosili darove
starim bogovima. Iako je sad već bio krišćanin, nije
zaboravljao rodnu veru i zato je svratio do drvenih
kipova slovenskih bogova da se i s njima oprosti.
Začu šum iza sebe i okrete se.
63