"Miloše, za srećan put pokloniću ti nešto što
sigurno nećeš moći da zaboraviš i čega ćeš se često
sećati u noćima obasjanim mesečinom kao što je ova."
U sledećem trenutku njene ruke su bile već oko
njegovog vrata, a njene sisice kojih je tek odnedavno
postao svestan behu pripijene uz njegove grudi. Nije
mogao da ne oseti uzburkano lupanje njenog i svoga
srca kroz tanku košulju. Njene usne su bile na
njegovima i… šta je ovo… jezikom mu je razmakla
usne. Milošu se pomrači svest; bio je svestan samo
Rojle u svom zagrljaju, njenih mekih usana i ničega
više.
Kad je spustila ruke i malo se odmakla on zavrte
glavom da dođe sebi.
"Ovo je bilo… omamljujuće", reče Miloš.
"Kad se vratiš s puta dođi za još", reče Rojla.
"Zbogom Miloše."
Postojao je još nekoliko trenutaka gledajući kako
skut njene košulje zamiče za ogradu Darinog vrta.
62