zida, a Dara bila 'luta', Ravijojla se prišunja Milošu i
šapnu mu:
"Hoćeš li da me odvedeš kući?"
Miloš se začudi jer se Ravijojla nikad nije bojala ni
mraka ni mesečine, 'pa veštica je, čega bi se bojala'.
"A Stamena?", upita Miloš.
"I nju", reče Ravijojla.
Zatim ode do Stamene i nešto joj je šaputala na uvo.
Da bi se došlo do Ravijojline kuće pravim putem
trebalo je izaći na seosku utrinu, poći stotinak koraka
desno i zatim skrenuti prvom stazom desno. Moglo je,
međutim, i prečicom, preko dvorišta Miloševog deda
Radiše, Cvetinog oca pa izaći na stazu koja od utrine
vodi pravo Živkovoj, odnosno Ravijojlinoj kući.
Čim su izašli iz Srđine kolibe, Stamena prelete
Radišin plot i nestade je.
"Kud se izgubi?", začudi se Miloš.
"Neka je", reče Ravijojla, "zna gde je kuća. 'Aj'mo mi
okolo."
'Pa znaš i ti gde ti je kuća', pomisli Miloš i pogleda
je.
"Tačno, znam i ja", reče Ravijojla glasno. "Ali, htela
sam posebno da se oprostim s tobom. Nasamo, bez
drugih. Nikad nismo sami".
'Šta joj sad ovo znači?', pitao se Miloš dok ga je
vukla prema vratnicama.
Izađoše na utrinu i pođoše desno. Iako je sijala me-
sečina, staza prema Ravijojlinoj kući bila je sumračna
zbog drveća sa strane puteljka.
Ravijojla stisnu Milošu ruku.
61