savitljiv i upitao:
"Šuru buru, u koga je prsten?", pita Srđa Ravijojlu.
"Šuru buru, prsten je u Miloša", odgovara Ravijojla.
"Miloše, je l' u tebe", pita Srđa.
Miloš odmahuje glavom.
"U Rojle je", kaže smešeći se i šireći dlanove na ko-
jima očito nije prsten.
I Rojla učini isto. Nema prstena ni na njenim
dlanovima.
"Rojla, Milioše, kvarite igru", kaže Srđa, "Dogovorili
smo se još u učilišu da ne koristimo čaroliju u igri".
"Pa i ne koristimo", kaže Rojla, "I sam znaš da si
prsten opet dao Dari."
Dara ispruži stisnute šake,
"U kojoj ruci?", pita.
"U levoj", kaže Ravijojla,
"Pa ti si mi podmetnula, zato i znaš", kaže Dara. "Ne
vredi da igramo ovu igru pored toliko čarobnjaka.
Hajde da igramo 'lute'."
"A kako se to igra", pita Srđa.
"Vežem ti oči platnenom vrpcom", objašnjava Dara.
"Ti onda ideš po sobi i juriš nas raširenih ruku. Kad
nekoga uhvatiš moraš pogoditi ko je to."
"I to je sve?", pita Srđa.
"To je sve", potvrđuje Dara. "Nema packi, ni 'vru-
ćih' ni 'hladnih', niti čarolija."
"Pa hajde onda", pristaje Srđa. "Ko se javlja da prvi
bude 'luta'?"
"Evo ja ću", kaže Ravijojla i pruža Srđi svoj pojas da
joj njime veže oči. Zatim seda na stolicu i Srđa joj
59