u dubinu. Nego, daj da je'mo pa da radim nešto. Šta
ima?"
"Ima vruće lepinje i sir. Zatim riba u juhi od zelja i
pečena riba.
"Mmnjam. Osećam ja da mi nešto lepo miriše.
Miloše, ručaćeš s nama?"
"Drage volje", složi se Miloš. "Zar da odbijem ručak
kod najbolje kuvarice u selu? Moja baba Koviljka kaže
da ju je Stana naučila da kuva."
Stana se nasmeja.
"Pa, Miloše, znaš i sam da to nije moguće. Koliko je
ona starija od mene. Ona je učila mene i Cvetu. Ja sam
samo imala hrabrosti da probam nove ukuse pa kad
mi ispadne dobro ja joj odnesem da proba i kažem joj
kako sam spremala. Inače su to bila jela koja sam od
nje naučila."
"Nije važno ko je od koga učio, važno da jedemo",
reče Boriša. "'Ajde, daj!"
Stana dade znak Jeli i ona skoči, ode u kuću i iznese
sir u drvenom tanjiru i još vruće lepinje u platnenoj
vrećici. Uz to i nekoliko struka mladoga luka.
"Tako, Jelo, lepotice tatina. Sve ovo ne bi vredelo
bez luka, Je l' tako, Miloše? "
"Jeste", potvrdi Miloš, "ukusnije je sa lukom."
Jela se osmehnu, sva sretna, pa sede na svoje mesto.
"Miloše, hoćemo li?", upita Boriša kad su završili sa
jelom.
"Hoćemo", reče Miloš. "Stano, ja bih se sad poz-
dravio jer ne znam hoću li vas još videti."
"Naravno, Miloše. Ako se posle i vidimo ništa ne
50