"Nabavio Boriša pitomu krmaču u Preku. Ona bila
sprasna pa sad imamo šest malih guda. Da vidiš samo
kako su slatki. Vole da ih češkaš po stomaku. Tada su
tako mirni – opuste se i uživaju."
"Pa čime ih hranite?"
"Hrane se same: jedu žir u zabranu, toga bar ima
koliko hoćeš. A mogu da jedu svašta – sve isto kao i mi:
stari hleb, prokislu juhu i mleko, crvljivo i trulo voće,
repu… Bar ne mora ići da ih lovi po šumi."
Miloš se pope na doksat, pomilova Radeta po glavi
pa sede naspram njega do Jele.
"Miloše, zašto si ti ljut na Daru?", upita Stana.
"Na Daru?", začudi se Miloš. "Nisam ljut. "
"Ona kaže da je nisi pozdravio kad si projahao
pored nje."
"Možda sam nekud žurio pa je nisam video, ali…",
zamisli se Miloš. "Nisam ljut."
"Miloše, oću i ja na put s tobom", reče Rade.
"Ne možeš sa mnom", reče Miloš, "ja moram sam
na put; tako je zapovedio knez."
"Znači, Miloše, opraštaš se od Gradine", začu se
Borišin glas i on se pojavi dolazeći od svoje šupe. Sad
da ručamo pa ću da ti potkujem konja."
"Jesi li popravio vratnice?", pita Stana.
"Jesam, sad je sve u redu", odgovori Boriša. "Morao
sam da stavim drugu rezu, ona je bila slaba. A moram i
plot da ojačam da se prasići ne protinju."
"Pa treba malo da ih pustiš po šumi", reče Stana.
"Čini mi se da je krmača već pojela sav žir u zabranu."
"Ma nije. Znaš koliko onde ima žira. Bar dva pedlja
49