Mladići raskloniše klupe iz sredine dvorane i poređaše
ih pored zidova. Odnekud se pojaviše muzikanti:
dobošar, frulaš i gajdaš i započe svirka. Mladi se
uhvatiše u kolo i zaigraše.
Miloš oseti da se neko hvata u kolo između njega i
Srđe. Odmah ju je prepoznao po stisku ruke.
“Otkad nisi igrao kolo, Miloše”, reče Ravijojla.
“Nisam odavno”, reče on pa se seti Vesne, devojke
iz Drenovca, sela kroz koje su on i Milutin prošli pre
nego što su zašli u Vilinu Goru.
Rojla ga ćušnu ramenom. “Ne treba ti Vesna kad
sam ja tu”, reče”.
Miloš se seti da Rojla 'čuje' sve njegove misli.
Posle nekoliko odigranih kola, Rojla položi svoju
glavu na njegove grudi i obgrli ga oko grudi.
“Porastao si, ne mogu da te obuhvatim”, reče mu.
“I ti si”, reče Miloš, nestašno joj dotičući vrhove
grudi.
“Vodi me kući, Miloše”, reče mazno.
“Gde? U zamak ili...”
“Ne u zamak. Ovde. Naša kuća se još koristi i ima u
njoj sve što nam treba.”
'Ovo zvuči kao nagoveštaj nečega' , pomisli Miloš.
“Haj'mo!”, povuče ga Rojla za ruku i oni izađoše iz
dvorane. U senci lipe videše Daru Zavišić i Ljubu
Dragića kako se cmaču.
“Vole se deca”, reče Rojla. “'Aj'mo i mi!”
Pođoše prolazom između kuća koji je vodio
Rojlinoj kući.
396