***
Kad je zora zabelela na prozoru Rojline sobe, Rojla
se uspravi u krevetu i saže nad usnulog Miloša.
Pritište mu nežno usne svojima ljubeći ga.
“Miloše, želim da znaš da prema meni nemaš ni-
kakvih obaveza; ja neću da se udajem, nisam ja
Milosna.”
Miloš se trže.
“Pa ni Milosna nije želela da se udaje, niti smo se
venčali. Samo smo živeli skupa i… imali dete.”
“Gde su oni sada? Možeš li da vidiš kroz Milosnine
oči?”
“Mogu. Obe su u nekoj kući u vrtu koju zovu harem.
Imaju svoje odaje i dobro im je. Služe ih neki ljudi,
muškarci tamne kože koje zovu evnusi.”
“Nedostaju ti”, reče Rojla.
Iako ovo nije zvučalo kao pitanje, Miloš ga je tako
shvatio.
“Da”, odgovori bez razmišljanja. “Naročito Vidra
Koviljka.”
“Moraš otići u Goru da vidiš šta je tamo ostalo”,
šapnu mu Rojlana uvo ljubeći ga. “Ići ću i ja s tobom.”
Miloš pokuša da se pobuni, ali mu Rojla zatvori
usta poljupcem.
397