izmire desetinu prema vojvodi. Ono što im ostane je
višak sa kojim slobodno raspolažu”, pokuša da objasni
Branilo.
“Polako, Branče, meni tu nešto nije jasno”, opet će
Dobrota. “Jesi li ti starosta ili vojvoda? I da li su naši
seljani tvoji kmetovi ili susedi?”
Branilo nemoćno širi ruke i sleže ramenima.
“Oprosti, dedo, ali – ne znam ni sam; knez Lazar mi
sve zamrsio. U Gradini sam, valjda, starosta – zato sam
i sazvao Skupštinu ovde, a ne u zamku.”
“Ali, seljaci iz Klenja, Golubinja i drugih sela, ne
pripadaju našoj zajednici i ne moraju da dele s nama
svoje proizvode”, najednom živnu Renka. Kad izmire
desetinu, ostatkom mogu slobodno da raspolažu. Mi
možemo to od njih da kupujemo i da iznosimo na
tržnicu.”
“Tako je pošteno”, reče Dobrota. “Ali to nema veze
sa zajedničkom seoskom kasom. To je vaša zarada.”
Branilu najednom sinu.
“Ali tako vi postajete trgovci i, kao i svi drugi
trgovci i zanatlije, morate od zarade odvajati desetinu
za državu.”
“Odnosno za tebe”, izlete Renki.
“Za mene, kopljanike, kneza...”, reče Branilo. “Znači,
stvar je rešena. Možete kupovati robu i iznositi na
tržnicu ili je prodavati Dubrovčanima, ali to nema
veze sa seoskom kasom, zarada je vaša.”
Cveta i Renka se razdragano zagrliše. “Hvala, dedo”,
pokloniše se Dobroti.
Sad je, prema starom običaju, bilo vreme za zabavu.
395