***
Skupštinska dvorana u Gradini je prepuna. Došli su
tu i ljudi iz Klenja i Golubinja iako se ne radi o
njihovim pitanjima i nemaju pravo odlučivanja. U
pročelju dvorane sedi Starosta Branilo, a sa njegove
desne strane Dobrota, bivši starosta.
Branilo ustaje. Iako je sada vojvoda, na njemu se to
ne vidi. Na sebi ima prost vuneni ogrtač tamnoplave
boje. Dobrota ima isti takav sašiven od kunićjih kožica.
'I ja ću imati isti takav', pomisli Miloš koji sedi u
dnu dvorane zajedno sa Srđom, Ravijojlom i
Vedranom. Levo, malo ispred njih sede Ljuba Dragić i
Dara Zavišić. Izgledaju kao zaljubljeni par i to svak
vidi iako se ne cmaču i ne grle; samo se drže za ruke.
“Miloše ovo je moj momak”, rekla je kad su ušli u
dvoranu. “Znam da te se to ne tiče, ali ti kažem da ne
bi pomislio da me spopada, pa da me braniš kao što si
Veju onomad.”
“Želim vam svaku sreću, Daro”, rekao je Miloš, “ja
vam neću smetati. Čuvaj je, Ljubo.”
Branilo ustaje i podiže ruke pružajući ih ispred se-
be prema okupljenim seljanima.
“Dragi seljani, susedi i rođaci”, započe starosta
Branilo skupštinsko zasedanje. “Okupili smo se, posle
dužeg vremena da odlučimo o jednoj važnoj
zajedničkoj stvari. Gospođe Ozrenka i Cveta imaju
jedan zanimljiv predlog o kome ja nisam mogao da
odlučim bez vas jer se tiče sela, a ne vojvodstva. Renka,
imaš reč. Izvoli izloži nam o čemu se radi.”
393