punom cvatu mladosti; kao i Miloš, napunila je
sedamnaestu. Tek videvši, Miloš shvati kakvu je
glupost napravio što se oženio, jer, sad je bio siguran
da je Rojla lepša od Milosne, isto kao što je u Gori bio
siguran da je Milosna najlepša vila na svetu. 'Budi
vedar i nasmejan, to je najvažnije', začu u glavi
Dobrotine reči. Ništa, ispraviće on to. Rojla će mu
pomoći.
***
Probudila ga je vatra. Vatra u snu. Njegova i
Milosnina kuća u Gori gorela je. Gledao je Milosninim
očima i video muškarce sa velikim glavama kako
topuzima razvaljuju kamin koji je on sagradio i
rasturaju vatru po celoj kući. Vidra Koviljka je ležala u
ljuljki iako je već bila velika za ljuljanje. Navikla je na
ljuljku i naučila da je sama priveže i sama se popne u
nju kad joj se spava. Sad je Milosna videla Turčina (jer
to su oni bili, a velike glave su bili turbani) kako uzima
ljuljku za oba kraja, prebacuje je preko ramena i iznosi
iz kuće. Drugi Turčin, je li to onaj isti komutan što je
oteo na Pirinu, uzima Milosnu u naručje, iznosi iz
zapaljene kuće i vetuje na konja, kao tovar. Milosna
vidi da gore i druge kolibe u Gori, da je cela Gora u
plamenu.
'To je samo san', maše Miloš rukom sebi ispred
očiju da ga otera. 'Ali čiji san?, Njegov ili Milin? Moram
odmah u Goru', misli Miloš.
392