moguće. 'Ali, ko zna kakve su se čarolije tu uplele.'
'Ne, ovo ipak nemože biti Vedrana', zaključio je i
pažljivije pogledao devojku. Dara je upravo bila
nagnuta nad jednim bokorom pleveći sitnu travu koja
se uplela u bokor ruža.
“Devojko, jesi li vredna”, odluči Ljuba da progovori
koju reč s njom i otkrije ko je iako mu je već bilo
sasvim jasno da to ne može biti niko drugi nego
Vedranina sestra, jer je u njihovom dvorištu. 'Ali, kad
brže poraste? I šta ona traži u selu? Zar oni ne žive u
zamku?'
“Ja sam uvek vredna”, reče Dara uspravivši se i
pogledavši ga pravo u oči svojim krupnim sivozelenim
očima. “Zar to nisi već dosad primetio, Ljubo?”
'Vidi, ona mi zna i ime', začudi se Ljuba pa se još
pomnije zagleda u nju, milujući pogledom njenu dugu
smeđu kosu koja joj je u valovima padala preko bujnih
mladalačkih grudi. 'To je devojka za mene.'
“Kako da primetim kad te nisam dosad ni viđao?
Nisam primetio ni kad si toliko porasla, Daro”,
najednom joj se setio imena. “Kad sam te prošli put
video bila si dete, a sad...”
Bezobrazno joj je pogledom obuhvatio celo telo.
“Šta, nećeš valjda da kažeš da ti se sviđam?”,
primakla se plotu izazivajući ga. U ruci je držala kitu
jesenjih ruža.
“A zašto mi se ne bi sviđala?”, prišao je i on plotu sa
spoljne strane i stao tik uz nju, samo ih je plot
razdvajao.
“Zato što ja imam momka”, reče Dara prkosno ose-
387