ćajući kako joj se njegov pogled zavlači u razdrljenu
košulju. 'Ako sada pokušam da je skopčam, znaće da
sam primetila', pomisli.
“O, je li!”, uzviknu on. “A ko je taj sretnik?”
“Miloš Obilić, najlepši momak u Gradini.”
“Miloš nije tu. I ko zna da li će se vratiti”, zlurado
dočeka Ljuba.
“Vratio se”, reče Dara mirno. “Eno ga u zamku. Ja
sam izašla da se ne sretnemo. Nisam bila spremna za
susret s njim.”
“Miloš se možda i oženio, a ti govoriš da ti je
momak. Ako tako nastaviš da govoriš, niko te neće
hteti – misliće da si luda.”
'Evo, i on kaže da se Miloš oženio. Šta ako zaista
jeste?'U očima joj se pojavi tuga. Ona prinese ruže licu
i zagnjuri lice u njih praveći se da ih miriše.
“Daj mi jednu ružu”, reče Ljuba molećivo. Umeo je
on da bude nežan kad se potrudi.
Dara se osmehnu. “Evo ti cela rukovet”, pruži mu
ona. “Ja imam još.”
On izvuče samo jedan cvet, najlepši po njegovom
mišljenju, i zadenu ga njoj u kosu.
“Ih, zašto baš žutu?”, nasmeši se ona gledajući ga
ispod oka.
“Najlepše ti pristaje”, reče on. “Evo, sad blistaš kao
sunce.”
Dlanovima je obuhvatio njenu glavu i gledao je
pravo u oči.
“Spržićeš dlanove”, reče ona i pokuša da skloni
njegove ruke sa svojih obraza, ali Ljuba je imao
388