potkivačku radnju i dalji put kroz grad nastave peške.
Miloš je morao odati priznanje toj Živkovoj zamisli jer
je i njemu pri ulasku u grad prva briga bila da ostavi
Belku.
Sad su se došetali Glavnom ulicom do gradske štale.
Ulica je zapravo bila malo šira staza, šira od one koja
pored kuće njegovog dede Radiše vodi do Živkove,
Darine i Ravijojline. 'Stvarno, gde je Rojla?', uhvati
svoju misao.
Miloš je Borka vać video pri ulasku u grad i
pozdravio se s njim. Sad mu je samo mahnuo videvši
ga ispred njegove nadstrešnice dok je na nakovnju
obrađivao komad gvožđa. Borko je to radio polako u
pravilnim razmacima tako da se neko ko nije odavde
morao zapitati da li je to samo lupa čekića u radu ili
pratnja za neki napev. Jer, Borko je zaista pevao dok je
kovao. Njegov zdravi zvonki bariton odbijao se o
zidine i čuo se u svakom kutku grada i u svakoj odaji
dvorca.
Pored njegove, tu je bila i Stanina sedlarsko–
kožarska radnja. Tu je Stana izložila samo gotove
proizvode: sedla, remenje, prsluke, jer je sav posao, od
pripreme kože do završne izrade, obavljala kod kuće u
selu; još ne beše navikla da, kao Borko, sedi pod
nadstrešnicom i tu šije. Ovde je samo promala
narudžbe i uzimala meru kupcima. Pri dolasku u grad
Miloš nije video Stanu zato sad dođe i stade pred nju.
“Hteo bih ogrtač od medveđeg krzna”, reče.
“Miloše!”, uzviknu Stana i zagrli ga. Zatim se
odmače i pogleda ga.
383