čin šta joj je volja, ali ne mora meni da naređuje. Ja se
bojim konja i ne volim da jašem.”
“Bojiš se konja!?”, uzviknu Miloš. “Otkad to?”
“Ma pusti je, uobrazila. Kad si ti otišao, pokušala da
pojaše Nevena i on je zbacio. Ništa joj nije bilo, samo
se malo ubila, ali od tada neće ni da čuje za konje.
Neće više da jaše.”
“Zoro, pa Neven je tegleći konj; nije navikao da se
jaše, zato te zbacio. Osim toga, svako treba da zna da
jaše i da pliva. Ne znaš kad će ti zatreba.”
“Eto vidiš!”, uzviknu Dana likujući.
“Dano, ostavi je. Dođi ti da mi pokažeš kako jašeš
Belku. Belka je spremna, ja sam dojahao na njoj. A
može li i Zora s nama, neka gleda?”
Dana klimnu glavom. “Idem da obučem jahaću
odeću.”
Miloš nije ni znao da postoji jahaća odeća za žene.
Milosna i Čarna su jahale u odeći koja je bila na njima.
***
Između zamka i gradskih zidina bilo je još dosta
praznog prostora; grad je bio nenaseljen. Osim glavne
ulice u kojoj su smeštene radnje zanatlija i trgovaca i
nekoliko, uglavnom njihovih, porodičnih kuća, ceo
ostali prostor je bio uglavnom nenastanjen.
Na početku Glavne ulice, tik do gradskih vratnica,
nalazila se gradska štala. Zamisao Živka, glavnog gra-
ditelja je bila da putnici, čim uđu u grad, ostave konja i
kočije čak u gradsku štalu ili u Borkovu kolarasko
382