“ Zoro, pa naći ćemo i tebi neku kobilu”, reče Miloš.“ Neće”, reče Dana.“ Konji su za vitezove, kaže, a ja sam gospođica.“ Pa i u pravu je”, stade Miloš na njenu stranu.“ A kako će da ode kod bake u selo?”, opet će Dana.“ Ih, kako, pa odšetaću se, otrčaću do nje. Nije baka u Klenju ili u Srđinoj Gruži, nego tu, u Gradini.”“ Ići ćeš peške kao obična seljanka!”, uzviknu Dana.“ Pa šta fali? Mi to i jesmo. Kad smo se rodile tata je bio samo seljak.”“ Bio je starosta”, opet će Dana.“ Dobro, seoski sarosta”, prihvati Zora.“ Ali nije bio vojvoda.”
“ Tad nije bio, ali sad jeste. A mi se moramo ponašati u skladu sa svojim društvenim položajem. Kad si ti videla vojvodu Brančeta da ide u Klenje ili Golubinje peške? Uvek jaše i još ga prate nekoliko kopljanika.”
“ A kad si ti videla vojvotkinju Cvetu da jaše?”, uporno će Zora. Dana se nasmeja.“ Pa ona i ne ume da jaše, kao ni ti.” Zora zausti da odgovori, ali je Miloš prekore.“ Devojke, nemojte se svađati oko toga. Prosto je: ko voli i zna da jaše, nek jaše; ko voli da se šeta nek se šeta. Ne treba nametati svoje stavove drugima.”
“ Nije ona druga”, povika Dana,“ ona je moja sestra. I to bliznakinja. Iste smo.”
“ Kao što vidiš, niste potpuno iste. A i da jeste, to ne znači da ona treba tebe da sluša. Ona je starija.”
Jesam starija, ali ne mora ona mene da sluša – neka
381