prema širokom stepeništu na levoj strani. 'Zar je
potrebno da stepenište bude ovako široko?', pitao se
Miloš. 'Pa ovde se mogu mimoći i zaprežna kola, a ne
samo dva čoveka.'
Na spratu je bilo još jedno predvorje. Bilo je nešto
manje nego ono u prizemlju, ali ipak preveliko za
namenu kojoj je služilo – da bude prolaz između svih
drugih odaja na tom spratu. Sa desne, severne strane
bili su prozori koji su počinjali skoro od poda i dizali
se skoro do stropa. 'Nadam se da nema još jedan
sprat', pomisli Miloš. Nije video više nikakve stepenice
u predvorju, što znači da nema. 'A nije ni potreban'.
Momak se puti prema vratima u dnu hodnika
pored kojih su bila još jedna. On pritisnu tešku
metalnu kvaku na levim vratima i otvori ih. Još jedno
predvorje, ovoga puta mnogo manje bilo je iza njih. Iz
predvorja su vodila još troja vrata u neke, Milošu za
sad nepoznate odaje. Momak bez kucanja otvori jedna
i povika:
“Gospođice, gospodar Miloš Kobilić želi da ga
primite.”
Unutra se začu radosna cika i kroz vrata istrčaše
dve osmogodišnje devojčice, reklo bi se potpuno iste,
ali je Miloš znao da ih razlikuje.
“Doveo sam ti Belku”, reče onoj koja mu se obis-
nula o vrat. “Ostavio sam je u štali. Sreten je obećao da
će se brinuti o njoj. Lepa kobila.”
“Zapela, oće konja pa konja. E, eto ti sad kobila!”,
zlurado će Zora, druga devojčica koja je mirno čekala
da zagrli brata.
380