pobuni se sad Cveta. To je gradsko pitanje, a ti si
vojvoda.”
“Ja sam još uvek seski starosta”, reče Branilo.
“Dođite na Skupštinu pa tamo raspravljajte i
učestvujte u odlučivanju.”
“Ali, Branče, pa ta bi zarada išla u seosku riznicu”,
opet će Cveta.
“Ne bi, bogami”, pobuni se Renka. “Novac koji ja
zaradim ide meni i mojoj porodici.”
“Šta je to?”, začu se glas iz predvorja i u dvoranu
uđe Miloš.
“Sine!”, uzviknu Branilo, a Cveta i Renka se u čudu
okrenuše njemu.
Branilo ga je već grlio, a Cveta je čekala iza njega.
Kad se razdvojiše, Cveta im obojici opazi suze rados-
nice, pa si njoj stisnu grlo i suze grunuše pre nego što
je stigla da zagrli Miloša i sakrije lice pod njegovu
ruku.
“Miloše, kako si lep i… visok!”, uzviknu sada i
Renka. “Šta li će biti s mojom Darom kad te vidi! I
ovako samo o tebi priča.”
Miloš je već odlučio da ne govori da je oženjen
nikome kojih se to ne tiče. Rekao je Koviljki, reći će i
Branilu i Cveti, a Dari… pa, kad bude trebalo.
“Dobro, rekao bih da sam čuo svađu kad sam čekao
u predvorju”, reče Miloš. “U čemu je nesporazum?”
“Ništa što se ne može rešiti”, odgovori Branilo.
“Rešićemo taj nesporazum na seoskoj skupštini.”
“On je vojvoda”, povikaše Cveta i Renka u glas, „a
hoće da o našim stvarima raspravlja selo.”
378