“Nema potrebe da otkupljujemo robu od naših
kmetova”, reče Branilo. “Oni svakako moraju da daju
desetinu gospodaru, bez nadoknade.”
“Znam, Branče”, reče Renka. “Ne bismo mi njima
plaćali ono što tebi duguju. Mi bismo njima plaćali ono
što oni svakako iznesu na tržnicu ili prodaju Dubrov-
čanima.”
“I šta biste time postigli? Da oni, umesto što
prodaju na tržnici, prodaju vama, da biste vi tu istu
robu prodavali na tržnici. Šta time postižete?”
“Kako šta? Pa možemo zaraditi. Objasnila je meni
Ljerka šta je načelo svake trgovine: 'Kupi jevtino –
prodaj skupo'.
“Vidi, Renka. To što Dubrovčani negde u belom
svetu kupe biber, svilu i staklo po jevtinoj cenu pa ih
ovde nama prodaju skuplje, to je u redu jer su oni tu
robu doneli čak iz Indije ili Kine ili… ko zna odakle.
Oni su uložili svoje vreme i trud da odu tamo, kupe i
donesu proizvode kojih tamo ima, a ovde ne. A vi
hoćete da u istom mestu i kupujete i prodajete, bez
ikakvog uloženog truda. To je lopovluk. Moja žena
neće to da radi. A nadam se da ni Zale neće biti
odušvljen.”
“Branče, razmisli”, bila je uporna Renka. Možemo
zaraditi, a nas dve ionako imamo mnogo slobodnog
vremena. U selu smo imale makar vrt, a ovde...”
“Mogu vam obećati da ću postaviti to pitanje na
Veću staraca i da će seoska skupština doneti odluku o
tome.”
“Šta imaju Veće saraca i Seoska skupština s tim”,
377