čekića iz kovačnice.”
“Kaže da ni Borko i Stana ne žive tamo.”
“Tačnije, ne spavaju tamo, ali su tamo od jutra do
kasno popodne. Bolje da je Stana napravila vrt tamo,
nego da svaki dan ulazi i izlazi kroz gradske dveri.”
“Znači, ima mesta za vrt?”, upita Miloš.
“Ima. I za vrt i za kuću i… za još stotinu kuća.”
“Pa to znači da ste i ti i Koviljka mogli napraviti
svoje kuće tamo?”
“Mogli smo. Ali Branče nam je nudio odaje u dvoru,
pre nego što je grad počeo da se naseljava. Kuću u
gradu bih možda i prihvatio, iako mi zidine
ograničavaju vidik.”
“Razgovaraću ja s njim da vam naprave izbe u
gradu. Samo, ne znam kako ćeš za kuniće?”
“Pustiću ih na slobodu. I tako ih gajim samo iz
razonode.”
“Pa onda nema teškoća da se preseliš u grad. Reći
ću Živku da vam napravi izbe. I tebi i Koviljki. A sad
mogu najzad da idem u grad.”
“Idi, Miloše. I ne brini zbog ovoga. Stvari se nekad
zapetljaju bez naše volje, ali se najčešće i raspetljaju
bez našeg truda. Neka ti Usud pomogne.”
***
Renka je nagovorila Cvetu da njih dve preuzmu
otkup poljoprivrednih proizvoda od kmetova koje bi
posle pustili u prodaju na gradskoj tržnici. Otišle su
vojvodi Branilu da traže dozvolu za to.
376