***
“Ovo ti je baka poslala pitu”, reče Miloš pokazujući
zavežljaj na stolu. “Kaže da sve drugo znaš sam da
spremiš.”
“Kad bih se potrudio, znao bih i pitu, ali nije vredno
truda; uvek neko donese. Evo, još imam pitu od
prasetine što mi Stana juče donela. Hoćeš da probaš?”
“Ako je od Stane, ne odbijam. Ona je najbolja
kuvarica u selu.”
“To joj svi priznaju, čak i Dara kaže da Stana bolje
kuva od nje”, reče Dobrota stavljajući tanjir na sto. Na
tanjiru je bilo nekoliko parčića pite s mesom.
“Posluži se, Miloše, idem ja doneti vina.”
Miloš uze parče pite i zagrize. Bila je masna, ali
ukusna. Kad on pojede parče, Dobrota mu je već nasuo
vino.
“Ja najviše volim naše belo”, reče Dobrota. “I pijem
ga sa vodom. Ti ne moraš da mešaš vodu ako nećeš.”
“Ja pijem vodu posebno”, reče Miloš pa naže čašu i
iskapi je.
“Još nisam video Brančeta i Cvetu”, reče Miloš. “Oni
i ne znaju da sam došao”.
“Moraš otići, Miloše, da pogledaš zamak i dvor. To
će biti tvoje.”
“Kaže Koviljka da se tebi zamak ne dopada, da si
odbio da se tamo useliš.”
“Odbila je i ona. Mi smo stari ljudi, nismo navikli na
zidine i gradski život. Volim da me ujutru budi poj
ptica, kukurikanje petlova, a ne gradska vreva i lupa
375